Život pok. drugarice Jovanke Broz u
poslednjih trideset godina je sramota
same Jugoslavije u raspadu (prvo), a onda
sramota svakih od bivših Jugoslavenskih
republika. Države sigurno nisu, jer
nijedna država ne bi dozvolila da se njena
prva dama, osoba koja je dvaput ranjena u
ratu za suštinsku slobodu svog naroda i
osoba koja je svoj narod neprikosnoveno
predstavljala u svetu … budi sa
opekotinama po telu jer je predhodne
noći legla sa plastičnim bocama pune
tople vode, ne bi li se zagrejala.
Ali dosta o tome, jer bivša prva dama
svakako nije jedina starija osoba čije su
zasluge zaboravljene. Druga su vremena!
Danas slavimo domobrane koji se 1991.
god. nisu ni brijali. Gospođo Broz, žao
nam je ali to je cena progresa,
demokratije, slobode i slobodnog tržišta,
ubrzanog tempa života, evroatlanskih
integracija … sve ono za šta se Vi niste
borili a koje su danas vrednosti pravih,
uvaženih državnika poput Obame,
Merkelove i Tačija.
Činjenica je da možda nikada nećemo
znati šta je sve bilo iza formiranja
Jugoslavije.
Činjenica je da mnogim ljudima, pa i
porodicama ta zemlja nije odgovarala.
Takođe je činjenica da je Jugoslaven
uspravno hodao svojom zemljom i
svetom, ponosan na mir i na ekonomskom
i tehnološkom progresu koje je njegova
zemlja donela nemirnom Balkanu. Voleo
je svoje, poštovao tuđe – i u tuđini su njega poštovali jer je stvorio nešto što je
bilo vredno braniti. Ko nije znao da ceni,
svakako je morao, jer je Jugoslaven iza
sebe imao odbrambrenu silu.
Današnji „prkos“, da li to bilo prkos
hrvata ili srbina, nije ponos, već patetična
ali razumljiva zamena. To je prkos
zasnovan na iluzijama koje nisu
potkrepljene poštovanjem prema
različitost (pa tako ni mirom ni
blagostanjem). Nisu potkrepljene
ekonomskim rezultatima, nisu
potkrepljene uglednim svetskim imidžom
„nacije“ ni hrvatske ni srbije (da ne
govorimo o ostalim kvazi-državama).
Da, najpoznatiji „proizvod“ Srbije je
ništa manje od prvog čoveka tenisa. To je
veliki uspeh. Ali je Novak postao ono što
jeste uprkos teškoća koja su mu naneta
zbog regiona u kojem je odrastao. Da,
Novak je car; posebno mu se divim jer se
ne prkosi zemlji koja mu nije pomogla,
nije videla njegov potencijal. Takođe, dok
je Novak možda naš najbolji ambsador,
Nadal kao zvezda njegovih najuticajnijih
međunarodnih susreta nije ni Nehru ni
Naser.
Od zemlje koja je jednom izvozila kožnu
galanteriju, nameštaj, autobuse, kamione,
traktore, automobile, najcenjenijih
građevinskih i inžinjerskih usluga i –
možda ono što je najvažnije – mir i
poruka istinske slobode, postali smo
državice zavisne od stranih i
nepotkrepljenih para koje koristimo da
držimo kurs odnosno stopu inflacije, kako
bi po istom nalogu koja nam je zemljusrušila, omogućili građanima da postanu
robovi preskupim polu-proizvodima
stranih kompanija.
Od zemlje koja je slavila svoje pravične
vojne uspehe i cenila svoje žrtve, postali
smo polunacije koje zarad povoljnjijih
kredita i iskrivljenih osmeha od briselskih
birokrata, svoje generale šalju u stranom
kazamatu. Kome je tolerisano da veliča
etničko čišćenje, taj to radi iz
najgnušnijim potrebama da povrati
izgubljeni ponos.
Gde su studenti 1968. pravično
protestvovali kao i njihove kolege širom
sveta, sada treba
6.500 policajaca da
zaštite grad od neukih,
nezaposlenih
„navijača“, koji se
„ponose“ time što ne
podnose različitosti.
Da su oni kao deo
omladinske zadruge
pomogli da se gradi
zemlja, valjda je ne bi
olako rušili. Ali više
nema ni tih zadruga ni
vojna obaveza da ih
nauči istinski
patriotizam. Nemaju
ni roditelja da ih
isteraju na pravi put,
jer zahvaljujuću opštoj
neimaštini moraju i otac i majka da po ceo
dan rade ne bi li decama omogućili
„normalan“ život.
A veliki broj deca je ubeđen da ovo svoje
najosnovnije pravo – pravo na „normalan“
život – može samo da ostvari u drugoj
zemlji. Nije bitno ni da li su u pravu, ni štaznaju o „normalnom“ životu – svakako se
ovde osećaju ograničenim. One koje
ostaju, sreo sam pre dve godine kako su
tri hladna noći proveli u šatoru ispred
vlade, protestvujući za svoje pravo na
pristupačno školovanje (koju su takođe
imali, bez obzira na imućnosti, u
Jugoslaviji).
Mislite da ih je neko iz Nemanjine
primio?
Pa što da ih prime? Nisu ni primili pok.
Tadije Jurkovića, bivšeg „Zastavinog“
inženjera koji, već školovan u Jugoslaviji,
je bio rado primljen u „Opelu“ a 2002.
god. se vratio sa
detaljnim planom da
pomogne Industriji
motora DMB u
Rakovici. Niti su
primili inženjera iz
„Poršea“, ni bivšeg
inženjera „TAS“-a,
kasnije iz „MagneŠtejr“.
Ali zato u Areni
danas histerično
slave dolazak
stranaca pod
zatamnjenim
ugovorima.
Možda nećemo
nikada znati celu
istinu o Jugoslaviji, ali nećete ni znati celu
istinu o „Zastavi“ i JAT-u, pa ni istinu o
sudbinama stotina rentabilnih firmi širom
Balkana.
Danas u Areni slave otpuštanje
stjuardesa starijih od 35 godina. Veličaju
iznajmljivanje aviona starih 15 godina.Slave pretvaranje fabrike automobila u
šrafciger industriju, odnosno u radionicu
koja sem dizalica i obloga vrata, proizvodi
ništa a uvozi sve da bi „Fijatu“ uštedio na
radnoj snazi. Slave što ih demokratska i
slobodna medija prati u stopu, svake
druge nedelje izjavivši da je „Fijat“ najveći
izvoznik – a nikako da nam kaže šta sve
uvozi, ni koliko para od tog montažnog
posla ostaje u Srbiji.
Kažu, „svi moramo da žrtvujemo“. Pa
tako slave odluku da iduće godine zatvore
sve firme koje nisu privatizovane. Ali još
nisu siti, biće svađa oko onog malo što je
ostalo.
Da nisam svojim očima video tri busa
koja su 6. maja 2008. iz Beograda u
Kragujevac doveli navijače za potrebu
tadašnjeg ministra ekonomije, pogledao
bi današnji skup i sumnjao bih u opštu
inteligentnost svog naroda.
Ali taj narod nije došao da podrži
otpuštanje stjuardesa, onako kako je
nekada sa osmehom uzbuđeno izašao na
ulicama samo da bi za sekundu, dve
pozdravio Tita. Ne, dok je nekada svaki
dan bio bolji od prethodnog, ovaj dan je
tom narodu najbolji u godini jer neće
platiti ručak i put.
Narod je došao da bi dobio topli obrok,
malo video Beograd i možda neku vezicu
stekao da negde nađe platu od 25.000
dinara i preseli se u centar. Jer od
nacionalne prehrambrene strategije
(navodno, Jugoslovenska industrijalizacija
je bila greška i trebali smo da se
fokusiramo na hranu) … nema ništa, pa
nema ni života na selu.Ne veličam Tita, kako je naš narod uvek
znao prekomerno da radi. Više nema ko
da ga veliča, ni da mu oprosti grehove.
Borba na Sutjesci danas je zaboravljena u
borbi za bilo kakav posao, za pune dve
nedelje plaćenog odmora, za plaćeno
bolovanje i trudničko odsustvo, za dečije
patike … većina se bori za goli život, dok
malo privilegovanija manjina se bori za
„ajfon“ i tako (bezuspešan) povratak
ponosa što nam svima žarko nedostaje.
Taj pravi, suštinski ponos će nam faliti
još dugo. Jer su današnje vlade na
poniženom Balkanu kvislinske, svi sa
zadatkom da ispunjavaju želje stranih
gazda koji nose ne slobodu, već slobodno
tržište (isključivo) svojih proizvoda i
kredita.
poslednjih trideset godina je sramota
same Jugoslavije u raspadu (prvo), a onda
sramota svakih od bivših Jugoslavenskih
republika. Države sigurno nisu, jer
nijedna država ne bi dozvolila da se njena
prva dama, osoba koja je dvaput ranjena u
ratu za suštinsku slobodu svog naroda i
osoba koja je svoj narod neprikosnoveno
predstavljala u svetu … budi sa
opekotinama po telu jer je predhodne
noći legla sa plastičnim bocama pune
tople vode, ne bi li se zagrejala.
Ali dosta o tome, jer bivša prva dama
svakako nije jedina starija osoba čije su
zasluge zaboravljene. Druga su vremena!
Danas slavimo domobrane koji se 1991.
god. nisu ni brijali. Gospođo Broz, žao
nam je ali to je cena progresa,
demokratije, slobode i slobodnog tržišta,
ubrzanog tempa života, evroatlanskih
integracija … sve ono za šta se Vi niste
borili a koje su danas vrednosti pravih,
uvaženih državnika poput Obame,
Merkelove i Tačija.
Činjenica je da možda nikada nećemo
znati šta je sve bilo iza formiranja
Jugoslavije.
Činjenica je da mnogim ljudima, pa i
porodicama ta zemlja nije odgovarala.
Takođe je činjenica da je Jugoslaven
uspravno hodao svojom zemljom i
svetom, ponosan na mir i na ekonomskom
i tehnološkom progresu koje je njegova
zemlja donela nemirnom Balkanu. Voleo
je svoje, poštovao tuđe – i u tuđini su njega poštovali jer je stvorio nešto što je
bilo vredno braniti. Ko nije znao da ceni,
svakako je morao, jer je Jugoslaven iza
sebe imao odbrambrenu silu.
Današnji „prkos“, da li to bilo prkos
hrvata ili srbina, nije ponos, već patetična
ali razumljiva zamena. To je prkos
zasnovan na iluzijama koje nisu
potkrepljene poštovanjem prema
različitost (pa tako ni mirom ni
blagostanjem). Nisu potkrepljene
ekonomskim rezultatima, nisu
potkrepljene uglednim svetskim imidžom
„nacije“ ni hrvatske ni srbije (da ne
govorimo o ostalim kvazi-državama).
Da, najpoznatiji „proizvod“ Srbije je
ništa manje od prvog čoveka tenisa. To je
veliki uspeh. Ali je Novak postao ono što
jeste uprkos teškoća koja su mu naneta
zbog regiona u kojem je odrastao. Da,
Novak je car; posebno mu se divim jer se
ne prkosi zemlji koja mu nije pomogla,
nije videla njegov potencijal. Takođe, dok
je Novak možda naš najbolji ambsador,
Nadal kao zvezda njegovih najuticajnijih
međunarodnih susreta nije ni Nehru ni
Naser.
Od zemlje koja je jednom izvozila kožnu
galanteriju, nameštaj, autobuse, kamione,
traktore, automobile, najcenjenijih
građevinskih i inžinjerskih usluga i –
možda ono što je najvažnije – mir i
poruka istinske slobode, postali smo
državice zavisne od stranih i
nepotkrepljenih para koje koristimo da
držimo kurs odnosno stopu inflacije, kako
bi po istom nalogu koja nam je zemljusrušila, omogućili građanima da postanu
robovi preskupim polu-proizvodima
stranih kompanija.
Od zemlje koja je slavila svoje pravične
vojne uspehe i cenila svoje žrtve, postali
smo polunacije koje zarad povoljnjijih
kredita i iskrivljenih osmeha od briselskih
birokrata, svoje generale šalju u stranom
kazamatu. Kome je tolerisano da veliča
etničko čišćenje, taj to radi iz
najgnušnijim potrebama da povrati
izgubljeni ponos.
Gde su studenti 1968. pravično
protestvovali kao i njihove kolege širom
sveta, sada treba
6.500 policajaca da
zaštite grad od neukih,
nezaposlenih
„navijača“, koji se
„ponose“ time što ne
podnose različitosti.
Da su oni kao deo
omladinske zadruge
pomogli da se gradi
zemlja, valjda je ne bi
olako rušili. Ali više
nema ni tih zadruga ni
vojna obaveza da ih
nauči istinski
patriotizam. Nemaju
ni roditelja da ih
isteraju na pravi put,
jer zahvaljujuću opštoj
neimaštini moraju i otac i majka da po ceo
dan rade ne bi li decama omogućili
„normalan“ život.
A veliki broj deca je ubeđen da ovo svoje
najosnovnije pravo – pravo na „normalan“
život – može samo da ostvari u drugoj
zemlji. Nije bitno ni da li su u pravu, ni štaznaju o „normalnom“ životu – svakako se
ovde osećaju ograničenim. One koje
ostaju, sreo sam pre dve godine kako su
tri hladna noći proveli u šatoru ispred
vlade, protestvujući za svoje pravo na
pristupačno školovanje (koju su takođe
imali, bez obzira na imućnosti, u
Jugoslaviji).
Mislite da ih je neko iz Nemanjine
primio?
Pa što da ih prime? Nisu ni primili pok.
Tadije Jurkovića, bivšeg „Zastavinog“
inženjera koji, već školovan u Jugoslaviji,
je bio rado primljen u „Opelu“ a 2002.
god. se vratio sa
detaljnim planom da
pomogne Industriji
motora DMB u
Rakovici. Niti su
primili inženjera iz
„Poršea“, ni bivšeg
inženjera „TAS“-a,
kasnije iz „MagneŠtejr“.
Ali zato u Areni
danas histerično
slave dolazak
stranaca pod
zatamnjenim
ugovorima.
Možda nećemo
nikada znati celu
istinu o Jugoslaviji, ali nećete ni znati celu
istinu o „Zastavi“ i JAT-u, pa ni istinu o
sudbinama stotina rentabilnih firmi širom
Balkana.
Danas u Areni slave otpuštanje
stjuardesa starijih od 35 godina. Veličaju
iznajmljivanje aviona starih 15 godina.Slave pretvaranje fabrike automobila u
šrafciger industriju, odnosno u radionicu
koja sem dizalica i obloga vrata, proizvodi
ništa a uvozi sve da bi „Fijatu“ uštedio na
radnoj snazi. Slave što ih demokratska i
slobodna medija prati u stopu, svake
druge nedelje izjavivši da je „Fijat“ najveći
izvoznik – a nikako da nam kaže šta sve
uvozi, ni koliko para od tog montažnog
posla ostaje u Srbiji.
Kažu, „svi moramo da žrtvujemo“. Pa
tako slave odluku da iduće godine zatvore
sve firme koje nisu privatizovane. Ali još
nisu siti, biće svađa oko onog malo što je
ostalo.
Da nisam svojim očima video tri busa
koja su 6. maja 2008. iz Beograda u
Kragujevac doveli navijače za potrebu
tadašnjeg ministra ekonomije, pogledao
bi današnji skup i sumnjao bih u opštu
inteligentnost svog naroda.
Ali taj narod nije došao da podrži
otpuštanje stjuardesa, onako kako je
nekada sa osmehom uzbuđeno izašao na
ulicama samo da bi za sekundu, dve
pozdravio Tita. Ne, dok je nekada svaki
dan bio bolji od prethodnog, ovaj dan je
tom narodu najbolji u godini jer neće
platiti ručak i put.
Narod je došao da bi dobio topli obrok,
malo video Beograd i možda neku vezicu
stekao da negde nađe platu od 25.000
dinara i preseli se u centar. Jer od
nacionalne prehrambrene strategije
(navodno, Jugoslovenska industrijalizacija
je bila greška i trebali smo da se
fokusiramo na hranu) … nema ništa, pa
nema ni života na selu.Ne veličam Tita, kako je naš narod uvek
znao prekomerno da radi. Više nema ko
da ga veliča, ni da mu oprosti grehove.
Borba na Sutjesci danas je zaboravljena u
borbi za bilo kakav posao, za pune dve
nedelje plaćenog odmora, za plaćeno
bolovanje i trudničko odsustvo, za dečije
patike … većina se bori za goli život, dok
malo privilegovanija manjina se bori za
„ajfon“ i tako (bezuspešan) povratak
ponosa što nam svima žarko nedostaje.
Taj pravi, suštinski ponos će nam faliti
još dugo. Jer su današnje vlade na
poniženom Balkanu kvislinske, svi sa
zadatkom da ispunjavaju želje stranih
gazda koji nose ne slobodu, već slobodno
tržište (isključivo) svojih proizvoda i
kredita.
Priredio: Aleksa Jovašević
Napomena: tekst ne predstavlja nužno stav redakcije već je sastavljen iz internetskih izvora
Napomena: tekst ne predstavlja nužno stav redakcije već je sastavljen iz internetskih izvora